Zene u ruzicastom na WSIS II
|
Prvi dan sam bila očajna tražeći žene po prostoru uz toliko nadmoćnu prisutnost muškaraca, posebno onih uniformiranih i naoružanih. No, kad sam malo pogledala uokolo, vidjela sam (osim participanata) pretežno žene u ružičastom koje rade kao čistačice i hodaju okolo vukući vreće sa smećem.
Nakon što su se počele dešavati stvari u izložbenom centru, bilo je i žena koje rade kao hostese i službenice na informacijama odjevenih u kestenaste haljine. Danas je tamo bila nova klasa žena, krema privatnog sektora, naime Alcatela. Žene obučene u saten, golih ramena, s blještećim lentama preko ramena. Sve su bile mlade (čini mi se u ranim dvadesetima), sve predivne i, najčešće – da, ponovno – u ružičastom. To je svakako bilo poučno. Zaustavila sam se kako bih pričala s njima i bile su ljubazne i vrlo informirane. Glavna im je uloga prodavanje Alcatelovih mobilnih telefona. To su bile studentice na lokalnom sveučilištu koje pohađaju studije menadžmenta i Engleskog jezika. Mlade, artikulirane, bistre žene. Na kušnji sam da tvrdim da su to zapravo osobe koje će u budućnosti oblikovati i pokretati informacijsko društvo. Ali što one rade tamo? Da li sudjeluju kao dionici u procesu pregovora, ili barem kao članice WSIS-ovog dijela koji se bavi rodnim pitanjima? Ma ne, one su obučene u ružičaste satenske haljine s golim ramenima, izgledaju predivno i privlače potencijalne klijente za Alcatel. Za vrijeme Summita (pet dana) su zatvorena sva sveučilišta, iz razloga o kojima mogu samo nagađati (na nekom drugom mjestu možda). No jasno je da razlog tomu NIJE da studenti mogu participirati na Summitu kao skupina koja je politički uključena u proces i njegove ishode. Ulaz na Summit snažno štiti policija, a što se zapošljavanja tiče – sigurnosnog osoblja, hostesa, čistačica, prodavača mobilnih telefona i drugog osoblja – čini se da je uključenost prije svega temeljena na neposrednoj i kratkoročnoj novčanoj koristi. Ona, barem kada je riječ o Alcatelu nije loša. Plaćene su sa 100 dinara na dan – što je poprilično dobar prihod ako se kebab primjerice može kupiti za jedan dinar, SIM kartica za 10 dinara, ako se SMS poruka može poslati za 0,6 dinara, a vožnja taksijem na oko 20km stoji oko 8 dinara. Kada sam pitala koriste li internet ili vlastite mobilne telefone, rekle su da koriste, ali su se požalile na brzinu veze. Ne bi li bilo dobro da o svojim brigama i pogledima razgovaraju s ministrom informiranja ili drugim predstavnicima vlasti, kada ovdje već imaju priliku za to? Vjerojatno se neka konverzacija i dogodila, no to je više sretna slučajnost nego li planirana aktivnost. Ipak, one su prošle bitno bolje od čistačica. I opet, frustrirajuće je što ne govorim ni arapski ni francuski. Ipak, APC-ov koordinator za informacije Frederic Dubois mi je pomogao s prijevodom. Izgleda da postoje dvije smjene: od 8 do 15 sati su plaćene 8 dinara, a od 15 do ponoći nadnica iznosi 12 dinara. Kada bi si htjele priuštiti ručak u restoranu na Summitu, trebale bi raditi četiri i pol (dnevna smjena) ili tri dana (noćna smjena). Kada sam je upitala, čistačica mi je odgovorila (preko Frederica) kako ne posjeduje mobilni telefon – iako zna kako ga koristiti – niti ima pristup internetu. I opet mi se čini da se ono “Svi” u “tehnologija za sve” primjenjuje selektivno. Mali podsjetnik na Deklaraciju o načelima s WSIS-a u Ženevi: ”1. Mi, predstavnici naroda svijeta, okupljeni u Ženevi od 10. do 12. decembra 2003. na prvoj fazi Svjetskog summita o informacijskom društvu, izražavamo zajedničku težnju i opredjeljenost za izgradnju informcijskog društva usredotočenog na ljude, inkluzivnog i orijentiranog na razvoj, u kojem svatko može stvarati, pristupati, koristiti i dijeliti informacije i znanje, i koje omogućuje pojedincima, zajednicama i narodima da ostvare svoj puni potencijal u promicanju vlastitog održivog razvoja i poboljšaju kvalitetu života, temeljeno na ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih Nacija te poštujući i održavajući Opću deklaraciju o ljudskim pravima.” Specifičnije, o ženama i mukom zasluženom paragrafu 19: “12. Utvrđujemo da razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija otvara iznimne mogućnosti za žene, koje trebaju biti integlalni dio i ključni akteri informacijskog društva. Opredjeljeni smo da osiguramo da informacijsko društvo omogući jačanje žena i njihovu punu participaciju na temelju jednakosti u svim sferama društva i u svim procesima donošenja odluka. Stoga je perspektivu rodne jednakosti moramo učiniti centralnom, a upotrebu informacijsko-komunikacijskih tehnologija sredstvom za postizanje tog cilja.” Nisam shvatila da razvojno-orijentirano znači konformiranje sa zamornim rodno-stereotipnim ulogama u zapošljavanju kao ukrasa i opreme na eventu u crnim odjelima. Kakvo li je samo iznenađenje vidjeti ‘iznimne mogućnosti’ za žene koje zarađuju samo malo više kao čistačice na WSIS-u nego na normalnom poslu u tekstilnoj industriji, na kojem je zaposlena žena s kojom sam razgovarala. Glupo je od mene što mislim da su ključni akteri malo bolje promislili kad su odlučili prodavati mobilne telefone sa sveučilišnom diplomom. Nešto je ozbiljno pošlo po krivu u ovoj jednadžbi. Čini se da smo vrlo sposobni pričati priče ostati vezani uz slike o ženama kada je god riječ o potencijalu ICT-a za osobu XY. No kada se pomaknemo prema stvarnosti vidimo ogroman jaz. |
Verzija za stampanje
Nazad na vrh
