Nemamo jednake mogucnosti, muškarci i dalje upravljaju finansijskim centrima moci

Jasminka Džumhur - nacionalna oficirka za ljudska prava u Uredu Visokog komesarijata za ljudska prava u BiH, od 2001., zaposlena je u Uredu Visokog komesarijata UN-a za ljudska prava u BiH i živi na relaciji Zenica-Sarajevo. Godinama je bila aktivna u jednoj od najstarijih i najjačih ženskih nevladinih organizacija u BiH, Medika iz Zenice, a potom u Centru za pravnu pomoć ženama, u ovom gradu. Punih 11 godina ljudska prava, a posebno ženska ljudska prava, glavno su polje njenog djelovanja. Jasminka Džumhur - nacionalna oficirka za ljudska prava u Uredu Visokog komesarijata za ljudska prava u BiH Od 2001., zaposlena je u Uredu Visokog komesarijata UN-a za ljudska prava u BiH i živi na relaciji Zenica-Sarajevo. Godinama bila je aktivna u jednoj od najstarijih i najjačih ženskih nevladinih organizacija u BiH, Medika iz Zenice, a potom u Centru za pravnu pomoć ženama, u ovom gradu. Kad je upisivala Pravni fakultet u Sarajevu, kaže da sebe nije vidjela kao pravnicu, a još manje kao feministkinju. ''Kao studentkinja volontirala sam u Radio Sarajevu i Radio Zenici, moje opredjeljenje više je bilo novinarstvo nego pravo jer sam tada smatrala da pravo završavaju samo oni koji ne mogu završiti drugi fakultet. Privlačile su me i prirodne nauke, tehnologija proizvodnje hrane, hortikultura.'' Ipak, prvo radno mjesto dobila je zeničkoj Željezari, kao pravnica. Sjeća se da je prvi dan, odlazeći na posao u Željezaru, plakala. Poslije Željezare odlazi da radi u Fudbalski klub Čelik, pa u Zenicatrans, prevozničku firmu. ''To je bio jedan splet okolnosti koji je doveo da stalno radim u muškim kolektivima.'' Sa 26 godina konkuriše za mjesto sudije u Sudu za prekršaje, činilo se sa vrlo malo šansi da taj posao i dobije. Ipak, bile su to godine kada se davala prednost mladima. Ženska emancipacija u Jasminkinu porodicu ušla sa ženske linije, preko bake, majčine majke, koja je, iako rođena 1914. godine, završila građansku školu što je u to vrijeme bilo nepojmivo za ženu. ''Moja baka je rodila devetoro djece, sedmoro je ostalo živo, od toga su petoro bila ženska djeca. Ona je uvijek tjerala žensku djecu više nego mušku na školovanje i smatrala je da je škola spas za žensko dijete. Nisam odrastala u tipično bosanskoj porodici jer je moj otac bio oficir u bivšoj JNA i znao je mnogo toga da uradi u kući, htio je i pomagao nam je. On je otišao mlad u penziju dok je mama još radila, bilo je tu zamijenjenih uloga. Kad sam odrasla moja majka je znala reći da ne trebam svoju otvorenost, svoju ličnost pokazivati u toj mjeri, jer pobogu, niko me neće oženiti. Neću biti djevojka poželjna za udaju.'' I pored majčinih strahovanja, Jasminka Džumhur danas je zadovoljna supruga, majka dvije djevojčice koje vaspitava da budu snažne, emancipovane žene, osjetljive na važnost ljudskih prava i nepravdu. Smatra da je definitivno odrasla 1989. godine kada je prešla u Sud za prekršaje. Te godine se udala, postala majka, počela novi posao i morala da položi pravosudni ispit. ''Ta godina mi je bila prekretnica u kojoj sam stekla samopouzdanje da ne postoje nedostižni poslovi, da je sve organizacija vremena, energije.'' Drugu veliku profesionalnu promjenu imala je '93. godine kada se sastav suda, usljed ratnih migracija mijenja i kada postaje predsjednicom suda. ''Prihvatila sam taj položaj, mada je bilo jako teško, morali smo zauzeti stav šta je zakon, šta je ono ispod čega ne možemo da idemo u situaciji kada su politčke strukture nametale rješenja koja su prema zakonu bila čist prekršaj. Bilo je jako teško i da sam znala prije prihvatanja funkcije šta će se sve dešavati, možda ne bih ni prihvatila. I dalje smatram da, i pored svih problema koji su postojali u to vrijeme, sud nije povrijedio ničije pravo. I danas mogu ponosno proći Zenicom, i danas me neki ljudi s poštovanjem pozdrave.'' Kako ste ušli u priču o ženskom organizovanju? ''U to vrijeme jako je puno žena dolazilo u Zenicu, recimo došle su vozom žene iz Kozarca, dolazile su bez muževa, smještene su u školu i većina njih je tu doživjela kraj rata. Druge grupe izbjeglica, kao na primjer iz Jajca, dolazile su porodično i prisustvo muškarca je uticalo ipak da oni nađu kuću, bolji smještaj, neku vrstu sigurnosti. Monika Hauzer, ginekologinja i njemačka državljanka je došla 1992. godine u Zenicu sa namjerom da pomogne ženama žrtvama rata. Ona je razgovarala sa nekim ženama koje su tražile model kako da se registruje. Ja sam slučajno srela jednu od njih u decembru '92. i predložila da registruju udruženje građana što je prihvaćeno i uradila sam im registraciju. Mislila sam da je time moj posao završen. Međutim, onda su počele dolaziti žene koje su tražile pravnu pomoć i prije nego što sam toga bila svjesna, postala sam karika u jednom sistemu zaštite žena, započela sam jedan novi život. Radila sam na dva kolosijeka, u sudu sam bila do četiri, popodne sam odlazila u Mediku i kući dolazila u sedam-osam uveče. Ta prva godina je bila jako teško. Kad smo počeli da pružamo medicinsku, psihosocijalnu zaštitu ženama, pokazala se potreba nadgradnje tog procesa, bilo je potrebno naučiti ženu njenim pravima, pravima njene djece i to je širilo organizaciju, mijenjalo joj straukturu, nametalo preregistraciju, to je bilo i smiješno, činilo mi se da sam sedmično radila preregistraciju Mediku. Imala sam i problema, tadašnja struktura vlasti nije imala baš jasan odnos prema Medici, mišljenja su bila podijeljena jer je ipak jedna strana državljanka došla da razvije jedan program. Bilo je pritisaka na mene, na mog muža, neki su smatrali Mediku špijunskom organizacijom a meni su govorili da ja ne mogu biti dio Medike ako sjedim na mjestu predsjednika suda. Ja sam nudila da odem sa te pozicije ali na taj način se neće riješiti problem Medike ako je Medika špijunska organizacija.'' Zbog čega je lokalnoj vlasti smetalo da jedna organizacija pruža pomoć ženama? ''Prigovaralo se da će Medika da prikrije broj silovanih žena, da uništi tragove, da se izvrše abortusi.'' Koliko je žena tada bilo angažovano u Mediki? ''Prvi krug žena koji je tada radio u Mediki bile su Zilka Hadžihajrić, profesorica njemačkoj jezika, doktorica Zemira Hasić, Edita Ostojić, Zlata Gafić, Marijana Senjak, psihologinja, tri medicinske sestre. Bilo je tu nekih 20-tak žena.'' Kada je stvoren Centar za pravnu pomoć ženama? ''Za nas je '96. godine bilo najznačajnije da se da pravna podrška ženama koje su žrtve rata, koje nisu imale dokumenata, nisu imale vjenčanih listova, nisu mogle da ostvare svoja prava. Naš pravni sistem je zahtijevao da one povedu postupak da svoje muževe koji su vođeni kao nestali, proglase umrlim da bi ostvarile prava na penziju, na imovinu. Neke su bile udate ali nisu bile upisane u matične knjige. Tako je stvoren Centar za pravnu pomoć ženama Zenica. To je bila ona prekretnica, da nije dovoljno davati pravnu pomoć nego da je neophodno uticati na zakonodavstvo, treba ga mijenjati. Rat je proizveo neke nove momente koje zakonski sistem nije pokrivao, bilo je neophodno tražiti promjenue. Mi smo imali civilne žrtve rata koje su bile jednom zakonskim propisima regulisane na drugačiji način. Rat je proizveo jako puno ratne siročadi, svega toga nije bilo u zakonima. Porodični zakon je dozvoljavao potpuno usvajanje samo za djecu starosti do četiri godine. Ako je neko dijete ostalo siroče '92 ili '93. godine, takvo dijete '97. godine nije moglo biti usvojeno jer je prešlo starosnu granicu. Počeli smo lobirati za izmjene propise, ali snaga jedne grupe pravnica nije dovoljna ako se nema potpora šire zajednice i onda smo organizovali tu konferenciju pravnika, pozvali smo '97. godine kolege iz oba entiteta, raspravljali smo o imovinskim pravima, porodičnom zakonodavstvu. Bila je to profesionalna rasprava i od tada su ostale mnoge veze među kolegama što je bitno, te veze su i danas na tom profesionalnom nivou aktivne.'' Kada je priča o pomoći ženama, uglavnom humanitarna i psihosocijalna, prerasla u feministički aktivizam? Kada se u grupi žena okupljenoj u Medici počinje govoriti o neravropravnom položaju muškarca i žene u našoj zajednici, o potrebi za promjenama? ''Moram reći da smo mi '96. godine, poslije potpisivanja mira, zaključile da su u svemu što se u ratu dešavalo; razaranjima, zločinima, progonima, najmanje učestvovale žene. Počelo se sve češće postavljati pitanje, da su žene bile na vlasti, da li bi se sve to desilo? Sa tim pitanjem počela se mijenjati svijest. Počele smo prepoznavati i saznanje da su djeca i žene bile upravo one kategorije stanovništva koje su bile najveće žrtve. Počele smo se pitati zašto je to tako, šta to nedostaje društvu da smo dobili takve posljedice, šta mi to možemo promijeniti. I onda smo '96. imali izbore i ta katastrofa na izborima, činjenica da žena u vlasti uopšte nije bilo, dovela nas je do spoznaje da moramo promijeniti koncept djelovanja. Sa ove distance moram reći da smo mi bile svjesne da nešto nije u redu, ali nismo to imenovale kao diskriminaciju.'' Kada se riječ feminizam počinje pominjati? ''Neke su žene odlazile na konferencije vani, predstavljale su stanje u BiH. Kad smo mi odlazile na konferencije vani, predstavljali smo situaciju kao 'položaj žena u bh-a društvu.' Već edukovanije osobe su to mogle postaviti kao stanje ženskih ljudskih prava, kao pitanje diskriminacije na bazi pola, nepostojanje feminizma kao koncepta. Mi to nismo tada znale tako posmatrati, govorile smo o požaju žena u bh-a društvu. Kasnije smo shvatile da je mnogo toga što smo radile bio zapravo feminizam u praksi samo ga mi nismo poznavale i teorijski.'' Da li je vaš angažman u ženskim organizacijama prestao prelaskom 2001. godine u Visoki komesarijat? ''I dalje sam aktivna u ženskim organizacijama, na način da svakoj organizaciji dam podršku u njihovim projektima. Članica sam upravnog odbora Bosanske inicijative žena, bila sam dugo aktivna u Ekonomskoj ženskoj mreži jer sam smatrala da je to jedan pokret koji je koncipiran da eliminira diskriminaciju na bazi spola i prevenmtivno djeluje na diskriminaciju. Praktično je ekonomska diskriminacija žena, njihovo nedovoljno učešće u ekonomskom životu stvorilo diskriminaciju na bazi spola uopšte. Na žalost, onoga trenutka kada se određeni pokreti lokalnih žena pretoče u projekat međunarodnih organizacija, najčešće dožive krah. Ja se iskreno nadam da se to neće desiti Ekonomskoj mreži i željela bih da ona ostane onakva kakva je zamišljena, kao inicijativa lokalnih žena, da jača.'' Da li postoji opasnost da ženski aktivizmu odlaskom stranih donatora počne jenjavati a priča o ravnopravnosti polova doživi regresiju? ''Rat je oslobodio energiju žene u BiH i pokazao joj da je sposobna da prebrodi mnoge prepreke za koje je ranije mislila da su nepremostive. Žene su vrlo često tokom rata hranile porodice jer su muškarci bili na ratištu. Bilo je to kao da je duh iz Aladinove lampe oslobođen. Onda su došle strane organizacije koje su pomogle aktivizam žena. Za mene lično najveći trenutak bilo je usvajanje Zakona o ravnopravnosti spolova. Ali, naše ciljne grupe na koje moramo djelovati da bi izgradili odnose na bazi pune jednakopravnosti polova su pokoljenja u školama. Tek promjena u predškolskom, školskom sistemu može kod nas stvoriti društvo u kojem neće biti diskriminacije. Sadašnji ženski pokret sastavljen iz ženskih grupa, nevladinih organizacija teško ima pristup sistemu obrazovanja da bi uticao na promjene, na uvođenje edukacije o ljudskim pravima i u okviru toga o ravopravnosti polova. Mi imamo jednu stariju generaciju koja je na vlasti koju ne možemo promijeniti, možemo dijelom uticati ali njihova svijest ostaje ista. Ta struktura donosi odluke o obrazovanju i imamo nevladin sektor koji je van tog kruga koji je potpomognut sredstvima međunarodne zajednice, koji još apliciraju za sredstva na principu dostupnih sredstava a ne na principu potreba društva i to je pitanje koliko postoji komunikacija na relaciji nevladin sektor - međunarodna organizacija. Bez jednog sistemskog uvezivanja tog kruga teško da će se napraviti pomak. Ne mogu samo žene iznijeti te promjene, muškarci imaju obavezu kao nosioci vlasti i moći raditi na ovim promjenama. Sve političke stranke u platformama imaju zastupanje ravnopravnosti spolova. Ako neko ima obavezu, onda mora biti pozvan i na odgovornost. Ne može se desiti poslije donošenja Zakona o ravnopravnosti spolova u junu da se izvrše tolika imenovanja na državnom nivou i da se direktno krši Zakon o ravnopravnosti spolova, da većinom budu imenovani muškarci. To su bolje plaćena radna mjesta i poslovi, dakle oni opet postaju ekonomski moćniji, žene postaju opet ekonomski obespravljene i onda se taj negativni krug širi. Muškarcima su dostupnija sredstva, informacije sve. Ne možemo govoriti da imamo jednake mogućnosti, nemamo jednake mogućnosti jer nam nisu jednako dostupni finansijski resursi.'' Potrebu stvaranja društva jednakih mogućnost uglavnom zastupaju žene srednjih godina, mladih žena tu ima jako malo i kao da ih se ta priča ne dotiče? ''Treba da posmatramo gdje mi te žene uopšte srećemo. One još nisu došle u poziciju radno-aktivnog stanovništva, one su u društvu marginalne i zato ih ova priča i ne zanima. Kako se postiže moć u ovoj državi? Ako želimo da promijenimo nešto u društvu, to je moguće samo kroz političko djelovanje, političko djelovanje podrazumijeva aktivno uključivanje u političke stranke. Ako se u programskim ciljevima postojećih političkih stranaka žene ne vide i ne uključe i ne pristaju na određene kompromise, one žive mimo tog sistema i ne mogu da djeluju na njega.'' Kome se u ovoj zemlji češće i više narušavaju ljudska prava, ženama ili muškarcima? ''Sve zavisi od prava. U principu, toliki je stepen kršenja ljudskih prava zbog nefunkcinisanja sistema, da se često pitam kako obični građani uopšte uspijevaju da ostvare svoja prava, ako to meni sa svim svojim znanjem i sposobnostima ponekad veoma teško uspijeva. Definitivno, u ovoj zemlji najčešće se krše ljudksa prava žena i prava djece.''