Zarobljenici siromaštva, nemara i predrasuda
Niko pouzdano ne zna koliko djece sa posebnim potrebama živi u Republici Srspkoj. Prema zvaničnim statistikama ima ih oko 3000, ali najnovije istraživanje Javnog fonda dječije zaštite RS, ukazuje da je ta brojka, najvjerovatnije, bar dvostruko veća. Istraživanje provedeno u osam malih opština RS od Višegrada do Oštre Luke, pokazalo je da u ovim mjestima živi čak 460 malih invalida i hroničnih bolesnika, kojima je potrebna posebna njega i zaštita. Gotovo polovina ove djece nisu zvanično evidentirana, niti je kod njih proveden postupak kategorizacije. Tako je, na primjer, u opštini Oštra Luka, zvanično evidentirano samo četvoro djece sa posebnim potrebama. Isatraživači su, idući od kuće do kuće, otkrili još 60 takvih mališana. - Nailazili smo na apsur d ne situacije da mladić ili djevojka invalid, dožive 20-tu godinu, a da nikad nisu bili kod ljekara, niti na fizijatrijskom, defektološkom ili bilo kakvom drugom tretmanu, kaže autor istraživanja, sociolog Ljubo Lepir. Ovakvi slučajevi najčešći su u zabačenim selima, gdje caruju bijeda, glad i predrasude po kojima je i dan danas sramota imati "nesposobno dijete". - Oni bukvalno gladuju, - kaže mr Olivera Mastikosa, direktorica Humanitarne organizacije Partner i jedna od saradnica na istrživanju. - To su porodice udaljene i po 40 kilometara od asfalta i od prve zdravstvene stanice, koje se od danas do sutra bore za svako parče hljeba. Nemaju dovoljno ni odjeće ni ogreva, a o rehabilitaciji ili školovanju djece sa posebnim potrebama u ovakvim sredinama niko i ne razmišlja. Tragične posljedice rata Većina djece sa posebnim potrebama, koja su obuhvaćena istraživanjem, rođena su u toku rata. Najviše ih je na svijet došlo ratne 1994. godine. - To su tragične, ali očekivane posljedice rata, kaže Olivera Mastikosa. - Vi znate da tih godina nije bilo ni dovoljno hrane, a kamoli mogućnosti da trudnice, pogotovo u malim mjestima, idu na kontrole. Najčešće same, one su muževe pratile na ratišta, ostajući da se u surovom okruženju, u izbjeglištvu ili pod granatama, bore za golo preživljavanje. Njihova bolesna djeca, koja danas imaju 10 do 15 godina, ni poslije rata zbog neimaštine nisu se mogla pravilno razvijati. Valentina Predojević iz sela Koprivna kod Oštre Luke rođena je ratne 1995. sa teškim isčašenjem kuka. Samo zahvaljujući požrtvovanju svojih roditelja, skromnih i neukih seljaka, ona se danas gotovo ne razlikuje od svojih vršanjaka. Odlična je učenica, mnogo čita i lijepo crta, zna da radi na računaru, a na časovima fizičkog ne zaostaje za drugom djecom. Valentina Predojević iz sela Koprivna kod Oštre Luke rođena je ratne 1995. sa teškim isčašenjem kuka. Samo zahvaljujući požrtvovanju svojih roditelja, skromnih i neukih seljaka, ona se danas gotovo ne razlikuje od svojih vršanjaka. Odlična je učenica, mnogo čita i lijepo crta, zna da radi na računaru, a na časovima fizičkog ne zaostaje za drugom djecom. Valentinina majka, tada 21. godišnja Gordana Predojević, bila je u šestom mjesecu trudnoće kada je 1995, sama krenula u izbjeglištvo. Nosila je blizance. Jednu je bebu izgubila u izbjegličkoj koloni. - Čovjek koji nas je šlepao traktorom, naglo je trznuo. Sva sam se potresla. Uskoro su počeli bolovi... i tako, desilo se. Jednu sam bebicu izgubila. Moja je Tina, srećom, ostala u stomaku, sjeća se Gordana. Djevojčicu je rodila Srbiji. Zbog isčašenja kuka, bebici je već prvih dana života bilo neophodno ortopedsko pomagalo. Neophodno, ali skupo. Predojevići, u svom izbjegličkom zavežljaju, nisu imali novaca za to. Ali, čim su se vratili na opustjelo ognjište, počeli su dugu bitku za zdravlje svoje kćerke. Dvije operacije, godinu i po rehabilitacije, odlazak na more i u banju, sve su joj obezbijedili, iako nemaju gotovo nikakvih prihoda. - Prodavali smo sve što smo mogli, pozajmljivali, pa onda vraćali, ko god nam je ponudio pomoć, a bilo je dobrih ljudi, davali su, mi smo prihvatali. Ničeg nas nije bilo sramota, priča Gordana. Hendikepirano dijete kao "kazna božja" No, u njihovom selu i danas ima ljudi, koji se stide svoje djece sa invaliditetom. Tako su, kažu, čuli da u komšiluku živi jedna retardirana djevojka, ali je nikad niko nije vidio. Roditelji je ne puštaju iz kuće, prave se kao da ne postoji. - Još uvijek se, u nekim sredinama, hendikepirano dijete doživljava kao porodična sramota, ili kao prokletstvo. Roditelji, pogotovo majke, podsvjesno se osjćaju krivim što su na svijet donijeli takvo dijete, ili vjeruju da je ono "kazna božja" za nešto loše što su učinili njihove preci, objašnjava Ljubo Lepir. To je, kaže Lepir, jedan od razloga, što većina hendikepirane djece nisu na vrijeme kategorisana. A njihova kategorizacija i evidentiranje u socijalanim službama su, kaže, preduslov da im se pomogne. - Drugi razlog je što roditelji često vjeruju da je hendikep, pogotovo mentalni, nešto što će samo po sebi proći. Kažu, moje je dijete malo slabo, ali stići će ono vršnjake. Mnoga od te djece bi možda i "stigla" vršnjake, kada bi se hendikep na vrijeme otkrio i kada bi im se obezbijedilo pravovremeno liječenje i stručna pomoć, kaže Lepir. I mada su roditeljske predrasude i život u malim sredinama bez odgovarajuće zdravstvene zaštite, najčešći razlozi zanemarivanja djece sa posebnim potrebama, život pokazuje da ne mora uvijek biti tako. Nebriga stručnjaka Nimetu Cerić, babicu u penziji, vjerovatno poznaju sve sredovječne Banjalučanke. Kažu, nije bilo takve babice nadaleko: pažljiva, nježna, prijatna, a u svom poslu čarobnjakinja. Na svijet je dovela hiljade zdrave djece. Ali, sudbina je htjela da jedno od njene dvoje djece bude mentalno retardirano. Kćerku Azru rodila je prije 40 godina. - Znate, ja sam odmah, od prvog trena primjetila da sa njom nešto nije u redu, - priča Nimeta. Upozoravala sam ljekare, nije vrijedilo. Vodila sam je mnogim specijalistima, ali je ipak njen hendikep otkriven prekasno. Ja i danas tvrdim, da su na vrijeme postavili dijagnozu i da joj je pružen odgovarajući tretman, ona bi mnogo više napredovala i danas bi njen život bio drugačiji. I zdravom djetetu, ako ne uči, ne vježba, ako se s njim ne radi, nema napretka, a kamoli onom kojem nešto fali. No uprkos kasnom otkrivanju hendikepa, Azra je na vrijeme završila specijalnu školu i frizerski zanat, majka joj je prije rata bila otvorila salon, koji je vodila uz njenu pomoć... a onda je došao rat i sav trud je pao u vodu. Danas Nimeta Cerić i njena kćerka Azra redovno posjećuju klub Udruženja za pomoć nedovoljno mentalno razvijenim licima u Banjaluci. Tu se osobe sa posebnim potrebama druže, prave čestitke, suvenire, čak i proizvode didaktička pomagala za osnovce. Za mentalno nedovoiljno razvijenu djecu u Banjaluci je nedavno otvoren i poseban vrtić. Uz to, usluge ljekara, fizijatara, logopeda, defektologa i drugih stručnajka mnogo su im pristupačnije, nego njihovim vršnjacima u malim mjestima. Toplina i briga sela - To jeste istina, ali život u malim sredinama nije problem sam po sebi. Problem je što se u malim mjestima ne koriste dovoljno takozvani lokalni resusri, kaže Ljubo Lepir. - Lokalni domovi zdravlja, škole, patronažne službe, sa malo više truda i dobre organizacije mogu djeci sa posebnim potrebama pružiti mnogo više. Uz to, ne treba zaboraviti, da život na selu ima i svojih prednosti: ljudi se dobro poznaju, svi su rođaci, prijatelji, porodice su bliske i sklonije da jedne drugima pomognu. U njenom putu ka boljem životu, maloj Valentini Predojević, pomogle su komšije, drugari, a naročito mama i učiteljica. - Kao i svu svoju djecu, ja Valentinu poznajem od rođenja, - kaže njena učiteljica Seka Trkulja. - Zato nisam bila iznenađena kada mi je u razred došla djevojčica koja je hodala sa štakama, pognuta i oslonjena rukom o koljeno. Bilo ju je tužno gledati takvu, a mi smo joj pomagali, vodili je u WC, tješili je. I pored truda učiteljice, bilo je djece koja su zadirkivala Valentinu i govorila joj ružne riječi. - Dolazila mi je kući plačući, govorila da neće više u školu, sjeća se majka. - Bilo je to okrutno, ali ja sam znala da su i ti njeni zločesti vršnjaci, samo djeca. I nije mi padalo na pamet da se svađam ili ih tužakam. Pozvala bih njihove majke, jednu po jednu, pa bismo onako fino, polako, uz kafu, popričale. Kažem im, porazgovarajte sa svojim djetetom, nije lijepo da se kinje, oni su rođaci, komšije, odrasli su zajedno. I zadirkivanje je prestalo. Kada su Valentini dosadile svakodnevne fizijatrijske vježbe, mudra majka je i to riješila uz kafu, sa učiteljicom. - To su vježbice, obične: čučni, ustani, ispruži nogicu... Pokazala sam ih učiteljici i zamolila je da ih uvrsti u fizičko, da i druga djeca rade sa njom. Iako su mali, oni su to prihvatili, i hvala im, i njima i učiteljici. Usamljene majke Gordana Predojević je jedna od hiljada majki koje su potpuno posvećene brizi za svoju hendikepiranu djecu. Istraživanje Javnog fonda dječje zaštite pokazalo je da su u većini slučajeva djeca sa posebnim potrebama gotovo isključiva briga njihovih roditelja, najčešće majki. - U 90 odsto slučajeva o ovakvoj djeci brinu isključivo majke, koje zbog toga nailaze čak i na osudu ostalih članova porodice, kaže Ljubo Lepir. - Zbog brige za dijete, one su najčešće nezaposlene, bez ikakvog društvenog života, vezane za kuću i dijete bukvalno 24 sata dnevno. Zbog toga je i njima neophodna pomoć i podrška stručnjaka, prvenstveno psihologa, a toga u većini slučajeva nema. U posebno teškom položaju su samohrane majke. Nerijetko se dešava da očevi napuste porodicu kada se rodi dijete sa posebnim potebama. - Neka ranija istraživanja su pokazala da, ako se rodi dijete sa Daunovim sindromom, pogotovo ako je to prvo dijete, muževi često traže razvod, bježeći od odgovornosti i podsvjesno okrivljujući svoju suprugu za djetetovu bolest, navodi Lepir. Porodicama sa hendikepiranom djecom država ne pruža potrebnu zaštitu i podršku. Naprotiv, često im nameće administrativne zapreke, koje ovim ljudima još više zagorčavaju život i otežavaju brigu o djetetu. - Naobijao sam se pragova po ordinacijama i kancelarijama Fonda zdravstvenog osiguranja, ni sam ne znam koliko, kaže Milan Predojević, otac male Valentine. - Recimo, dijete mora na rehabilitaciju šest mjeseci neprekidno, a oni mi daju uputnicu za dva mjeseca, pa se onda prekida liječenje, pa opet hajd po uputnicu i dokumentaciju, zavlače me po 10 - 15 dana, za to vrijeme tkivo djetetu okošta, pao opet sve nanovo. Iako su oboje Valentininih roditelja nezapsoleni, a otac joj je ratni invalid, za nju i mlađeg brata dobijaju ukupno 80 maraka mjesečno dječjeg dodatka. Milan Predojević donedavno je primao i invalidninu od 101 marku, ali mu je ona obustavljeno, jer navodno, u vojnom odsjeku, nedostaju neki dokumenti, pa mu "ratni staž" nije povezan. Ipak, i pored svih nedaća, Predojevići su uspjeli da se izbore da njihova kćerka ima sretno djetinjstvo. Spremaju se za još jednu operaciju, koja će, ako uspije, biti kraj desetogodišnjeg liječenja ove hrabre djevojčice. Mnoge druge porodice iz malih mjesta nisu se uspjele izboriti sa predrasudama, neimaštinom, osjećajem krivice, birokratskim barijerama... Njihova hendikepirana djeca ostala su zatvorena u kući, bespomoćno čekajući da neko dođe i otvori im prozor u svijet. |
Verzija za stampanje
Nazad na vrh
