Zakon o radu u interesu poslodavaca - savjeti radnika u modernoj demokratiji

Narodna skupština Republike Srpske je 24. oktobra 2000. godine donijela Zakon o radu (objavljen u Službenom glasniku RS br. 38 od 8. novembra 2000. godine). Ono što je naročito privuklo pažnju jesu odredbe o savjetu radnika (čl. 109-111). Zakon predviđa da kod poslodavca koji redovno zapošljava najmanje 15 radnika, radnici mogu uspostaviti savjet radnika, koji ih predstavlja i štiti njihove interese. Savjet radnika daje mišljenja i prijedloge poslodavcu, ali ne o pitanjima koja su od značaja za upravljanje preduzećem, već samo o onim pitanjima koja su strogo vezana za ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava radnika, godišnji odmor, pravilnike o radu, stručno osposobljavanje i dr. Zakon izričito kaže (čl. 111 st. 2) da je funkcija savjeta radnika savjetodavna. Kao što vidimo, savjeti radnika predstavljaju neku vrstu milostinje koju su gospoda poslanici, zasjedajući u sali Skupštine vrijednoj 3 miliona KM, odlučili pokloniti radnicima. Drukčije se i ne mogu protumačiti ove odredbe zakona, ako se uzme u obzir da se njima radnicima daju vrlo skromna i ograničena prava. Ona su ograničena prvo samim zakonskim formulacijama i nabrojanim ovlaštenjima savjeta, a drugo i samom mogućnošću da radnici u praksi ostvare ono što im je zakonom priznato. Zakon kaže da radnici savjete radnika mogu osnovati. Naravno, ovo demokratsko pravo radnika da sami odlučuju o tome hoće li savjet osnovati ili ne bi bilo opravdano kad bi oni zaista mogli da ga ostvare bez pritisaka poslodavaca. Gazda, doduše, zna da savjet ne ometa njegovu svojinu i vlast u preduzeću, ali isto tako zna i da su radnici potpuno neorganizovani i nepovezani (skoro sva privatna preduzeća), ili imaju organizaciju (sindikat) manje-više samo na papiru (državna preduzeća). Zato je on spreman da raznim pritiscima i ucjenama onemogući formiranje savjeta. Pošto ga zakon ne obavezuje na postojanje savjeta u njegovom preduzeću, a radnička organizacija najčešće ne može da pruži podršku radnicima zbog svoje unutrašnje slabosti, to će poslodavci lako manipulisati radnicima i izbjeći da se oni miješaju u poslove preduzeća, makar to bilo čisto simbolički. Zakon predviđa mogućnost osnivanja savjeta radnika samo u preduzećima sa preko 15 redovno zaposlenih. Nigdje nije predviđeno kakva su prava radnika, prije svega, kod privatnih poslodavaca koji zapošljavaju manje od 15 radnika, a takvih je veliki broj. Zašto, recimo, svi oni ne bi činili savjet radnika? I drugo, što je jako važno, danas privatni vlasnici redovno ostavljaju neprijavljenim značajan broj radnika. U Republici Srpskoj, na primjer, 30 000 privatnika je prijavilo samo 15 000 radnika i inspekcijski organi na to uopšte nisu reagovali. Prema tome, pošto i srednji i krupni privatnici nisu primorani da prijavljuju radnike, ili to čine u najmanjoj mjeri, realna je mogućnost da savjeti radnika ne budu osnivani čak i tamo gdje ima više od 15 redovno zaposlenih radnika. Ono što je najslabija tačka zakonskog rješenja jesu ovlaštenja savjeta radnika. Oni mogu da daju prijedloge i mišljenja, ali ne mogu odlučivati o bilo čemu. Zbog toga je realno očekivati da će interes radnika za ove savjete brzo splasnuti, jer će se oni vrlo brzo uvjeriti da njihova snaga uvođenjem ovih organa nije bitno povećana. Čini se potpuno neopravdanim da oni koji stvaraju i bez kojih preduzeće ne može opstati budu na ovako fin, ali utoliko bezobrazniji, način izigrani i obespravljeni. U ovom trenutku nije moguće uvesti samoupravljanje u preduzeća. Ipak, to ostaje naš cilj, jer nas je dvanaestogodišnja praksa uvjerila da radnici gube prava, dostojanstvo i mogućnost da oblikuju svoju sutrašnjicu, ako nemaju pravo odlučivanja. Dok se ne stvore uslovi za uvođenje organa radničkog upravljanja u sva preduzeća, smatramo neophodnim da se radnici postepeno, korak po korak, bore za povećanje svojih prava. Ne čini nam se opravdanim postojanje savjetodavnih organa, već učešće radnika u upravnim odborima, u kojima se donose najvažnije odluke za preduzeće. Koliko će biti procentualno učešće radnika u njima, to ne zavisi od bilo kog partijskog programa, već isključivo od radničke snage i organizovanosti. Zato radnici ne treba da se zadovolje ovim savjetima radnika, ali treba i da ih osnivaju sve dok se ne stvore uslovi za nešto bolje, uticajnije i pravednije. Kroz savjete radnika oni mogu da se uče vještini analize poslovanja preduzeća, davanja prijedloga i borbe za njihovo ostvarenje. To će im sigurno koristiti sutra, kad uđu u upravne odbore, ili osnuju radničke savjete.