Albanija
|
Opći pregled U Albaniji tokom 1990ih godina, nakon propasti centralizirane socijalističke došlo je do zatvaranja hiljada radnih mjesta, a zemlja je zapala u duboku krizu tržišta rada. Prema statistici Instituta znanost o radu od 1990. do 2006. je broj zaposlenih u zemlji pao s 1.433.000 na 933.000, što predstavlja pad od 35%. Ovaj enorman broj nezaposlenih tokom godina tranzicije potakao je brojne radnike da emigiriraju u druge zemlje. Prema istraživanjima Ministarstva rada i socijalne skrbi i IOM-a 2004. "Nacionalna strategija migracije" - između 1991. i 2004. je 1,1 milijun ljudi napustilo zemlju, uključivši se na tržišta rada Grčke i Italije (80%), Sjedinjenih Država, Njemačke, Kanade itd. U takvoj situaciji tržište rada je promijenilo strukturu u pogledu proporcija javnog i privatnog sektora. Postotak radne snage u privatnom sektoru je 1990. bio 0% dok je danas 24% u privatnom, a 18% u javnom sektoru. Pravna situacija Radnička prava su u Albaniji zaštićena zakonom za sve građane, bez obzira na rasu, boju kože, spol, dob, vjersko ili političko opredjeljenje te socijalno podrijetlo. Ključni dokument u Albaniji za ovo područje je Zakon o radu (PDF), utemeljen na Albanskom ustavu i donesen u skladu sa svim međunarodnim konvencijama koje je Albanija usvojila. Zakon regulira odnose između radnika i poslodavca sredstvima individualnih i kolektivnih radnih ugovora. Strogo je zabranjen prisilni rad svake vrste. Svi zaposleni imaju pravo na kolektivni ugovor koji je temeljni dokument za sva prava i obaveze zaposlenih i poslodavaca. U usporedbi s drugim zemljama, albansko je radno zakonodavstvo usklađeno sa standardima zemalja Evropske unije. Trenutna situacija Prema službenim statistikama, u ovom trenutku je 224.000 zaposlenih ili samozaposlenih u privatnom sektoru. Visoki inspektorat rada je najviše tijelo koje radi u okviru Ministarstva rada i socijalne skrbi i nadgleda tržište rada u zemlji. Sve općine u Albaniji imaju Urede inspektorata za rad koji se bave problematikom zapošljavanja, no u njima su registrirani samo nezaposleni s visokom stručnom spremom. U međuvremenu većina ljudi seli u inozemstvo tražeći bolje rješenje. Postojeće tržište rada nudi rad u četiri primarna sektora: trgovina, usluge, transport i graditeljstvo. Većina poslodavaca su mala i srednja poduzeća, a njihove aktivnosti uključuju: automehaničarske radnje, prijevoz, benzinske crpke, graditeljstvo, javne usluge, maloprodaju i veleprodaju. Neki poslodavci nemaju dozvolu za rad i ne uspijevaju ispuniti obaveze prema državi, uspostavljajući tako neformalni ekonomski sektor. Samo mali broj velikih poduzeća posluju u skladu sa zakonom. Rad djece Jedna od najnegativnijih pojava u Albaniji koja je nastala tokom perioda tranzicije je rad djece i korištenje djece za rad i prosjačenje na ulici. Institut za statistiku, INSTAT u istraživanju "Ljudi i rad u Albaniji 2004." pokazuje da je 9.8% djece između dobi od šest i četrnaest godina uključeno u neku vrstu rada. Najveći dio te djece dolazi iz ruralnih područja i radi u poljoprivredi sa svojim obiteljima. Centar za ljudska prava djece Albanije – CRCA je nakon promatranja ove teške situacije s eksploatacijom djece u ekonomske svrhe pripremio istraživanje "Rad djece i djeca na ulici u Albaniji" u kojem se među ostalim kaže "... jedan od problema s kojima se suočava Albanija je nedostatak zakonodavstva koje sprečava rad djece. Postojeća legislativa ne smatra zapošljavanje djeteta od strane njegove obitelji stvarnim radom. Nepostojanje sankcija prema obiteljima koje se koriste radom djece, niti u Zakonu o radu niti u Krivičnom zakonu, čini djecu zakonski i institucionalno nezaštićenom" 2005. je usvojena "Nacionalna strategija za djecu u Albaniji". Taj dokument upućuje na ozbiljan napor od strane Vlade i nudi velik broj mjera koje će se poduzeti kako bi se otklonili uzroci rada djece. Rad žena Problem nezaposlenosti proizašao iz albanske tranzicije posebno se teško odrazio na žene. Žene su isključene iz mnogih područja rada, zahvaljujući shvaćanju da trebaju brinuti o obitelji, da nisu sposobne obavljati neke poslove i da se od njih ne može očekivati najbolje rezultate kada rade na visokim pozicijama. Žene u Albaniji nemaju nikakvu ekonomsku moć, a to povratno utječe i na njihovo sudjelovanje u poslovnom sektoru. Tako je primjerice ženama mnogo teže osigurati financijsku potporu, kredit za pokretanje vlastitog posla. U posljednjoj publikaciji "Žene i muškarci 2005.", u kojoj INSTAT analizira razinu zaposlenosti prema spolu u razdoblju od 1994. do 2004., pokazuje se da su žene zaposlene u bitno manjem postotku (25% u privatnom sektoru i 43,4% u javnom sektoru). Najveći dio žena i dalje radi u tradicionalno "ženskim sektorima" (obrazivanje - 67,5%; zdravstvo -74,7%). Ipak, i u ovim sektorima žene rade prije svega na specijalističkoj razini dok muškarci zadržavaju dominaciju na vodećim pozicijama. Postotak je nešto manji u sektorima kao što je industrija, hotelijerstvo, ugostiteljstvo i trgovina, a u transportu, graditeljstvu i telekomunikacijama je broj žena i dalje zanemariv. Analiza pokazuje da 47,7% nezaposlenih čine žene, no treba uzeti u obzir da žene nisu spremne registrirati se pri uredima za zapošljavanje. Također, žene su diskriminirane i u pogledu plaća s 27% manjim plaćama od muškaraca (izuzevši državni sektor), zaključuje se u analizi INSTAT-a. Budući da u Albaniji ne postoje velika poduzeća, tvornice itd... pronalaženje posla za ženu je bitno teže nego za muškarca, koji barem ima mogućnost emigrirati i potražiti sezonski posao u drugoj zemlji. Prema podacima udruženja "Refleksion", bez obzira na usvojene zakone, u stvarnosti su u bitno lošijem položaju romske žene i žene srednjih godina. Zapravo, čak i ako su dobro kvalificirane i imaju odgovarajuće sposobnosti, te žene teško pronalaze posao - prije svega zbog praznovjerja poslodavaca. Ta se situacija nije promijenila usprkos mjerama koje poduzima albanska vlada predviđenim u "Strategijama zapošljavanja i profesionalne obuke" za žene od 2003. Sindikati U vrijeme totalitarnog režima, dakle u razdoblju od gotovo 50 godina, takozvani sindikat se smatrao sredstvom socijalističke partije i njene vlasti. Glavna, statutarna svrha sindikata bila je izgradnja poslušnosti, a sve druge vrste sindikalne aktivnosti su bile isključene, čime je odstranjeno svako iskustvo koje je eventualno postojalo prije socijalizma. Istina je da su sindikati odigrali pozitivnu ulogu u odbacivanju komunizma i uvođenju pluralizma u Albaniji, no nakon toga su u potpunosti prihvatili politike "šok terapije" i otpuštanje zaposlenika, umjesto da se oko tih problema angažiraju. U posljednjih nekoliko godina, pojavio se paradoksalan fenomen. S jedne strane, broj zaposlenih se smanjio, a s druge, povećao se broj saveza sindikata. U Ministarstvu rada i socijalne skrbi trenutno je registrirano oko 60 saveza sindikata. Uspostava novih saveza i konfederacija je temeljena na zakonu i demokratskom procesu, no to nema smisla ako ti savezi imaju samo ime, a nemaju niti jednog člana. Ovo ne samo da nije korisno po sindikalni pokret, nego mu i izravno šteti. Ipak, pozitivno je da je većina sindikata vezana uz dvije velike konfederacije: Savez nezavisnih sindikata Albanije (BSPSH) i Konfederaciju sindikata Albanije (KSSH). Sindikati igraju važnu ulogu u uspostavi pluralizma i tripartitne suradnje. Kao rezultat nastojanja sindikata je tako 1996. uspostavljeno Nacionalno vijeće za rad, kao važno tripartitno tijelo. Iste godine je sklopljen i prvi sporazum između BSPSH-a i Vlade. Sporazumom je među ostalim određen službeni egzistencijalni minimum, koji se dva puta godišnje indeksira stopom inflacije. Na zahtijeve sindikata, izmijenjene su i neke odredbe Zakona o socijalnom osiguranju (posebno one vezane uz mirovine), budući da stvarne mirovine čine tek 50% od mirovina prije 1990. i ne pokrivaju egzistencijalni minimum. Albanija nema mnogo sindikata, budući da se zaposleni u privatnom sektoru ne učlanjuju u njih. Do toga dolazi jer tržište rada ne funkcionira kako treba. Većina zaposlenih radi u malim poduzećima u kojima radnu snagu većinom čine vlasnici i njihova rodbina. Istovremeno u poduzećima u kojima su djelomični vlasnici stranci vrlo je teško osnovati sindikat. Zbog niskih plaća i nezaposlenosti, strah od gubljenja posla mnoge zaposlenike sprečava da se zalažu za svoja prava, pa je sindikano djelovanje daleko od ispunjenja svoje misije. Na prvi pogled se čini da je albanska vlada ispunila svoje obaveze vezane uz sindikate. Osnivanje sindikata je ustavno pravo, postoji Ministarstvo rada, posvuda su otvoreni Uredi za rad, osnovano je Nacionalno vijeće za rad, no to vijeće i dalje nema mogućnost donošenja odluka, a nije uspostavljen niti Sud za radno pravo. Zaposleni u javnom sektoru čine većinu članstva sindikata - prije svega zaposleni u zdravstvu i obrazovanju. No njihova motivacija je niska. |
Verzija za stampanje
Nazad na vrh
