Radnicka prava u Bosni i Hercegovini

Jedan od najkrupnijih problema iz oblasti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini je nepo�tivanje prava radnika, �to, među ostalim, pokazuju i statistički podaci udru�enja za besplatnu pravnu pomoć, čiji najveći broj korisnika su upravo oni koji ne uspijevaju ostvariti svoja prava vezana za rad i radni odnos.

U skladu sa Ustavom, u Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstven zakon na dr�avnom nivou koji bi regulisao oblast radnog prava, već je sva nadle�nost na entitetima. Zakoni koji reguli�u prava vezana uz radni odnos u Federaciji BiH i Republici Srpskoj su: Zakon o radu Federacije BiH, Zakon o radu RS, Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH, Op�ti kolektivni ugovor RS, Opći radno � pravni normativni akti poslodavaca.

Govoreći o radnom pravu treba uzeti u obzir da Ustav BiH ima prioritet nad zakonskim odredbama dr�ave i entiteta, te da se prava i obaveze iz radnih odnosa ne mogu urediti bez po�tivanja međunarodnih standarda utvrđenih Ustavom. Međunarodni standardi za�tite prava iz radnog odnosa su definisani Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvencijama Međunarodne organizacije rada, te Evropskoj socijalnoj povelji.

Svrha postojanja ovih dokumenata je da utvrde pravo na rad, pravičnu nadoknadu i socijalno osiguranje, sigurne i zdrave uslove rada, pravo na formiranje i udru�ivanje u sindikat, zabranu diskriminacije po bilo kojem obliku, jednake mogućnosti unaprijeđenja u svom poslu, za�titu dr�ave itd. Međutim, na osnovu postojećeg stanja, mo�e se zaključiti da ovi međunarodno-pravni akti nisu praktično za�ivjeli u Bosni i Hercegovini, iako dr�ava ima jasnu obavezu da uspostavi mehanizme koji će osigurati njihovu primjenu.

Najče�ća kr�enja prava radnika vezana su uz prestanak radnog odnosa, isplatu zarađenih plata koje nisu isplaćene, te isplatu otpremnine. Prestanak radnog odnosa zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga je određen članom 87. Zakona o radu FBiH i članom 124. Zakona o radu RS. Odredbe ovih zakona su �iroko i neprecizno postavljene i ostavljaju mogućnost zloupotrebe od strane poslodavaca, �to se nerijetko i de�ava.

Prema tim odredbama je predviđeno da poslodavac mo�e otkazati ugovora o radu, uz propisani otkazni rok, pod uslovom:

1. da je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga
2. da zaposlenik nije u mogućnosti izvr�avati svoje obaveze iz radnog odnosa.

U ovom slučaju zakoni nisu detaljno definisali �ta se smatra opravdanim otkazom, već je to ostavljeno na slobodnu procjenu poslodavca, a veliki broj radnika dobija otkaze ugovora ba� na osnovu ove stavke. Također, nedorečen je i drugi dio odrebe koji se tiče mogućnosti izvr�avanja obaveza zaposlenika, a �to je opet ostavljeno na procjenjivanje poslodavcu. Na taj način je vrlo lako doći u situaciju da npr. sud o zdravstvenoj sposobnosti radnika za izvr�avanje određenog posla, donosi nekompetentni poslodavac umjesto stručnih lica iz institucija nadle�nih za zdravstvo.

Osim toga poslodavci se u dosta slučajeva ne pridr�avaju ni onoga �to je propisano zakonom. Tako se de�ava da poslodavac otkaz ugovora o radu ne uruči u pisanoj formi i uz detaljno obrazlo�enje, kao �to je propisano zakonom, već zaposlenika obavijesti usmenim putem ili mu uruči odluku o otkazu bez pouke o pravnom lijeku i informacije o pravu na otpremninu. Bez otkaza ugovora o radu u pisanoj formi radnik ne uspijeva ostvariti neka od svojih prava kao prijavu na biro za zapo�ljavanje, regulisanje zdravstvenog osiguranja, podno�enje zahtijeva za novčanu nadokandu u periodu nezaposlenosti itd.

Drugi veliki problem u kr�enju prava radnika predstavlja isplata zarađenih a neisplaćenih plata. Iako je Članom 83. Zakona o radu RS i članom 68. Zakona o radu FBiH propisano da zaposlenik ostvaruje pravo na platu koja se utvrđuje Kolektivnim ugovorom o radu, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, česta je praksa da poslodavci ne isplaćuju redovno zarađene plate radnicima. Kolektivnim ugovorima za FBiH i RS predviđeno je da su poslodavci du�ni u skladu sa Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu obračunati i isplatiti plate u periodu ne du�em od 30 dana, a ukoliko to ne učini, za poslodavca i odgovorno lice je zaprijećena prekr�ajna odgovornost. Također, poslodavac je du�an zaposleniku uručiti pismeni obračun bruto i neto plate prilikom isplate, �to se de�ava vrlo rijetko, pa tako primjena ove odredbe ostaje mrtvo slovo na papiru. To ote�ava ostvarivanje za�tite prava radnika u slučaju tu�be nadle�nom sudu, a po pitanju neisplaćenih plata, jer u toku sudskog postupka se tra�i sva dokumentacija vezana uz obračun, visinu i isplatu plata.

Isplata otpremnina u slučaju otkaza ugovora o radu bez krivnje zaposlenika ili pred odlazak u penziju, regulisana je Zakonima o radu (FBiH � član 100. i RS � član 127.), koji se u praksi jako rijetko po�tuju, pa se tako ovaj oblik naknade najče�će ostvaruje u sudskom postupku.

Upućivanje radnika �na čekanje� i njihov status predstavljaju velike probleme u Federaciji BiH. U dosta slučajeva se de�ava da poslodavci jednostranim odlukama, bez obrazlo�enja , �alju radnike na čekanje, zanemarujući pri tome ugovor o radu i svoje obaveze, regulisane članom 70. Zakona o radu FBiH, a koje se tiču prvenstveno novčane naknade za vrijeme trajanja prestanka rada. Visina naknade se utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ali u praksi to najče�će određuje poslodavac, pa zaposlenici za�titu svojih prava po tom pitanju uglavnom potra�uju na sudu, koji njihove tu�bene zahtijeve uglavnom usvaja kao osnovane.

Iako je zakonima o radu zabranjen svaki oblik diskriminacije prilikom zapo�ljavanja, zakonodavci su na�li za shodno da dodatnim odredbama naglase za�titu �ene u trudnoći, �to je utvrđeno i članom 53. Zakona o radu FBiH i članom 71. Zakona o radu RS. Međutim, u praksi je rijedak slučaj da poslodavci zapo�ljavaju trudnice, a nerijetko se de�ava da trudnice koje imaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme dobiju otkaze sa obrazlo�enjem da su tehnolo�ki vi�ak.

Entitetskim zakonima o radu je ustanovljena obaveza uspostavljanja Komisija za implementaciju člana 143. i člana 152., kao mehanizma za za�titu prava radnika, kojim je veliki broj zaposlenika poku�ao ostvariti svoja prava podno�enjem �albi radi uspostave radno-pravnog statusa nadle�nim komisijama. Na�alost, rad tih komisija se pokazao kao izuzetno spor i neprofesionalan. U mnogim predmetima, rje�enja se donose pet godina nakon podno�enja �albi, a drugostepene komisije često razmatraju �albe i po dvije godine. Da bi situacija bila gora, od malog broja donesenih rje�enja, samo minimalan broj se izvr�i i to većinom tako �to poslodavci sklapaju ugovore sa zaposlenicima o isplati minimalnih otpremnina, a najče�će isplata potra�ivanja dobije sudski epilog. Osim nabrojanih slučajeva kr�enja prava radnika, u Bosni i Hercegovini je ogroman broj onih kojima nemaju nikakva prava na zdravstvenu za�titu i garancije da će ostvariti penziju u budućnosti.

Prema istra�ivanjima koja su tri mjeseca provodili novinari Centra za istra�ivačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, vi�e od 240 000 Bosanaca i Hercegovaca radi na crnom tr�i�tu rada pre�ivljavajući od niskih i neredovnih plata koje tako zarade. Novinari CIN-a su razgovarali sa radnicima, penzionerima, poslodavcima, predstavnicima sindikata, inspektorima, poreskim djelatnicima i zvaničnicima penzionih fondova na temu crnog tr�i�te rada i rezultat njihovog rada je projekat/izvje�taj Centra naslovljen sa "Radni vijek na crno".

Sindikati tvrde da su bespomoćni, a inspektori koji bi trebali otkrivati prekr�itelje Zakona o radu, također tvrde da oni ne mogu ni�ta učiniti po tom pitanju. Slu�benici penzionih fondova i poreskih uprava ne vr�e pritisak na dr�avne i privatne firme da uplaćuju doprinose, ne vode evidenciju prekr�itelja, niti objavljuju njihova imena. Poslodavci koji priznaju da ne ispunjavaju svoje obaveze obrazla�u to lo�om ekonomskom situacijom i velikim nametima.

Sindikati u Bosni i Hercegovini su okupljeni u Savez Samostalnih Sindikata Bosne i Hercegovine (SSSBiH), Savez Sindikata Republike Srpske (SSRS) i Sindikat Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine je organizovan u 22 granska sindikata koji �tite interese radnika iz različitih sektora privrede i vlade, te sa 150 000 članova predstavlja najveću sindikalnu centralu u Bosni i Hercegovini.

Savez Sindikata Republike Srpske je sastavljen od 14 granskih sindikata koji se bore za interese svog članstva, zagarantovane zakonima iz radno � pravne oblasti i Međunarodnim konvencijama o radu. SSRS predstavlja potrebe radnika za povezivanjem u jednu sindikalnu cjelinu koja bi imala svog legitimnog predstavnika i zasstupnika na nivou Republike Srpske.

Sindikat Brčko Distrikta BiH je formiran 7. 2. 2001. godine u skladu sa Sporazumom SSS BiH i SSRS od 23. 5. 2000. godine kao dobrovoljna interesna organizacija radnika Brčko Distrikta. Sindikat Distrikta provodi aktivnosti od zajedničkog interesa za članstvo, te sarađuje i zajednički djeluje sa sindikatima entiteta BiH i sindikatima sa područja biv�e SFRJ, kao i sa sindikatima Evrope i svijeta u cilju jačanja sindikalne saradnje.

Ove tri sindikalne organizacije su od 24. juna, 2005. formirale Konfederaciju sindikata Bosne i Hercegovine, sa ciljem efikasnije za�tite interesa i prava radnika u Bosni i Hercegovini. Usvojen je i četverogodi�nji program rada Konfederacije (period 2005.-2009.), a fokus aktivnosti je stavljen na borbu za ljudska, radnička i sindikalna prava, u cilju zaustavljanja negativnih posljedica procesa tranzicije i privatizacije u Bosni i Hercegovini.

Ipak, unatoč mogućnosti organizovanja i postojanju sindikalnih struktura, sindikati nemaju potrebnu snagu da za�tite interese svojih članova i suprostave se indiferentnosti vlasti i arogantnom dr�anju poslodavaca, koji odbijaju dijalog sa radnicima sve dok se ovi ne odluče na radikalnije mjere izra�avanja bunta, kao �to su blokade cesta, �trajkovi glađu i sl. Treba naglasiti da su radnici primorani na takvo djelovanje dijelom i zbog toga �to izostaje aktivnija podr�ka sindikata u borbi za realizaciju prava radnika. Uloga sindikata je uglavnom svedena na retoriku, pa ipak mo�e se reći da je njihovo dosada�nje djelovanje dalo određene rezultate kada je u pitanju segment kolektivnog ugovaranja. Reorganizacija sindikata, zauzimanje jasnijeg stava i preduzimanje energičnijih aktivnosti je nu�no ukoliko se �eli pru�iti istinska za�tita pravima radnika.

Iz svega napisanog se da zaključiti da je oblast radnih prava nesređena, ekonomska situacija u zemlji kritična, te da se u velikoj mjeri ne primjenjuju ni postojeći pozitivni zakonski propisi i odredbe.